Zivot je kratak ali sirok.

Published on 23:51, 06/07,2012

Da li smo ikada na momenat stali i zapitali se Koliko vreme zaista brzo prolazi? Da li mi uopste smo svesni toga da stvarno sve funkcionise po principu 'danas jesmo sutra nismo' iako se mi trudimo da se odupremo toj definiciji postojanja?
I dok postojimo koliko zapravo ostvarimo sebe...
Ovih dana se osecam kao da setam ulicama za koje zapravo nisam sigurna koliko su moje i cesto cujem sebe kako govorim da sam na pogresnom putu, a cilj mi je sasvim nejasan. Istina je da su moje ambicije bile cistije i jasnije godinama unazad, kada sam bila nezrela po svim pitanjima zivota. Sada kada su mi svi objasnili kako Odrasla osoba treba da se ponasa, ja se ne snalazim u tome. Sve obaveze ispunjavam, radim sve ono sto zivot trazi od mene, zabavljala sam se previse kroz gimnaziju pa se sada ne zalim na dosadu..
'tako to biva kad se previse sniva'
I srecna sam jednim velikim delom sebe, ali.. pola mene je ostalo negde tamo nedovrseno i uplaseno. Na smrt preplaseno od rizika, puno misli o svemu negativnom i puno foliranja. Ponekad i ne znam koga foliram, a to je onih dana kada previse sebe foliram. Pricala bih o sebi, i kazem Svesna sam koliko zivot leti a ustvari sam ja najmanje svesna. Jer da znam to, onako istinski, i da kazem sebi 'Ej ova godina ti je proletela..kao da se juce otopio sav onaj sneg.' ne. Ja sebi to kazem kao da otpevam 'eci peci pec'
I onda znam da cu jednoga dana da se probudim i da imam samo gomilu ovakvih spisa a da necu imati nista konkretno od svog zivota.
Osim ljubavi- ali pitanje je i koliko neko moze voleti neostvarenu osobu koja stalno kuka. I sta ce se onda desiti sa mnom ako izgubim sve ovo sto sad imam, i ostanem na istome sa ovim sto vec sad nemam. Sa covek radi u tom trenutku? Koga onda voli i cemu se onda nada?


nesto puno ljubavi (i gresaka) :)

Published on 14:00, 06/05,2012

Ponovo, naravno, pada kisa. ova zove na setu, melanholiju..ovo je ona koja vam ne da napolje ni kada stane, jer moze ponovo pasti u sekundi. Oci vas lazu da vidite sunce.

Oci mi danas imaju posebnu tezinu, neku tugu i nezadovoljstvo. Ali i te oci, bas kao i vreme, mogu se promeniti u sekundi. Danas se seca, prisecam..danas volim. Osecam i cuvam neku veliku emociju. Pa takav je dan.

Jos ni oci nisam otvorila a znala sam da volim. mnogo jako najjace neobjasnjivo. Da! ja kazem 'velike ljubavu CUTE' ali nekad bih samo pisala o tome koliko volim. Danas! bih samo o tome pisala. Nisam se dugo osecala ovako, mada ni puno godina nemam. Ali proteklih par godina (ili manje od par, nevazno je) osecam se ovako, jos uvek ne sasvim poznato. Desi se da danima volim istom jacinom..ali onda dodju dani kada volim mnoooogo mnogo jace i to je onda ponovo nesto nepoznato. Objasnjavam ga, bas kao sto i pisem sada ovo, bacam reci..gomilam ih..jer znam da koliko god se trudila, sve reci ovoga sveta mi nece pomoci da opisem koliko Volim danas! sutra cu voleti isto ovako ali do sutra cu se vec upoznati sa tim. Nikad i nigde ne postoje prave reci za opisivanje ljubavi. Nema ih ni u Japanu, a tamo sve ima. Uvek ima vise reci za opisivanje tuge i melanholije. Radosni momenti se ne opisuju oni se zive. I istina je to. Ali nekad nemate priliku da ih odzivite onom jacinom kojom ih osecate. Zato 'lupam' tacke zareze mala velika slova greske i ispravke onom jacinom kojom moje srce kuca. Moje oci mozda slute i zele melanholiju ali ono sinoc je jace od toga i ovo danas i ovo sutra i neka poruka koja je nekada davno poslata koja me je kupila za citav zivot...sve je to danas jace od mojih ociju. Ranije sam umela pisati samo kad sam tuzna, danas je jedan od retkih dana kada sam srecna onako nesvakidasnje i piseeem lupaaaaam i iskazujem svoju ljubav kroz reci da zvoni onoliko koliko zeli da zvoni!